Redateljica filma “Vadžda” (2012), Haifa al-Monsour, u razgovoru nam otkriva o svom iskustvu odrastanja u Saudijskoj Arabiji, zemlji bez kinodvorana, o poziciji žena u društvu te o nastanku filma o snažnom ženskom liku – destogodišnjoj djevojčici Vadždi.
Odlučili ste tako kompleksnoj temi kao što je položaj žena u Saudijskoj Arabiji pristupiti putem naizgled jednostavne priče o djevojčici koja želi imati bicikl. Odakle takav odabir?
Željela sam intelektualnoj raspravi o toj temi dati ljudsko lice – priču s kojom se ljudi mogu poistovjetiti i razumjeti je. Ovaj se film ne bavi grandioznom pričom, već je mala pripovijest o emocijama nekoliko glavnih likova – mlade djevojke i njezine majke – i njihovim životima u toj sredini. Mislim da ljudi tijekom filma ne žele sjediti i slušati predavanje, već žele da ih se povede na dirljivo i nadahnjujuće putovanje. No, koliko god ova priča izgledala jednostavno, mislim da su u nju utkane i složenije teme. Bilo mi je važno dati vjeran prikaz situacije u kojoj se nalaze žene u Saudijskoj Arabiji te da likovi budu obični ljudi koji se hvataju se u koštac sa sustavom kako najbolje umiju.
U filmu upoznajemo nekoliko snažnih ženskih likova – Vadždu, njezinu majku, ravnateljicu škole… Je li Vadžda ženski film?
Možda u konačnici i jest ženski film! No to mi nije bila namjera. Željela sam napraviti film o stvarima koje poznajem i koje sam doživjela. Snimiti priču koja je bliska mojim iskustvima, ali i s doživljajima prosječnih Saudijaca. Bilo mi je važno muške likove u filmu ne prikazati kao puke stereotipe ili kao negativce. I muškarci i žene u filmu nalaze se u istoj situaciji, i jedni i drugi su pod pritiskom sustava da se ponašaju i postupaju na određeni način, a zatim su prisiljeni nositi se s posljedicama svojih djela. Zaista mi se sviđaju prizori majke i kćeri zajedno, kad zajedno kuhaju ili pjevaju, i vjerujem da je njihov odnos ispunjen ljubavlju i toplinom. Ima nešto jako lijepo u tome.
Je li lik Vadžde inspiriran Vašim vlastitim djetinjstvom, odnosno, ima li u priči autobiografskih elemenata?
Moja je obitelj vrlo liberalna i uvijek me podržavala. Sjećam se da me kao dijete otac poveo zajedno s braćom da nam kupi bicikle, i ja sam odabrala zeleni. Imala sam veliku sreću što sam imala oca koji je želio da se kao djevojka osjećam dostojanstveno, no moje prijateljice iz razreda imale su potpuno drugačije iskustvo i nikada im ne bi palo napamet moliti bicikl na poklon. No, u suštini priče je ideja s kojom se svatko može poistovjetiti, da će te proglasiti drugačijim ili devijantnim jer želiš nešto van okvira onoga što se tradicionalno smatra prihvatljivim. Saudijska kultura zna biti posebno okrutna i nemilosrdna prema ljudima koji odudaraju od norme, a nitko ne želi biti proglašen otpadnikom iz društva. Stoga priča na neki način obuhvaća dijelove mojeg života i situacija s kojima sam se susrela. Mnogo mojih iskustava, kao i iskustava mojih prijatelja i obitelji, se na neki način ocrtava u filmu – nisu proizašla samo iz moje mašte.
Odrasli ste u zemlji bez kino dvorana. Kako ste otkrili film i odlučili se baviti filmom kao sredstvom izražavanja? Kako ste se odlučili za film kao životni poziv?
Odrasla sam u malom gradiću u Saudijskoj Arabiji. Nismo bili potpuno izolirani od vanjskog svijeta, ali nismo niti puno putovali. Iako su moji roditelji u životu vidjeli svijeta, u mom djetinjstvu smo bili tek na nekoliko izleta u okolici. Naš mali grad bio mi je centar svijeta. Ideja o velikom bijelom svijetu sezala je do prvog većeg grada udaljenog nekoliko sati vožnje, a sve van tih granica činilo se dalekim i nedostižnim. Zato sam oduvijek čitala knjige i gledala filmove, kako bih na neki način bila dio tog nedostižnog šireg svijeta. U Saudijskoj Arabiji filmovi su zabranjeni i ne postoje kina, no moj se otac pobrinuo da nam budu dostupni, pa smo tako imali obiteljske filmske večeri i gledali ih svi zajedno. Jako sam voljela filmove, ali nisam ni sanjala da ću jednog dana postati filmska redateljica, a kamo li prva redateljica u Saudijskoj Arabiji.
Kako ste odabrali glumce za film?
U konzervativnom ozračju Saudijske Arabije vrlo je teško pronaći žene i djevojčice koje su voljne stati pred kameru i pokazati se u javnosti. Tu je prepreku dodatno otežavala činjenica da ne postoji lokalna filmska industrija i infrastruktura koja bi nam olakšala taj proces. Na primjer, nema otvorenih poziva na audicije, pa nam je trebalo neko vrijeme da smislimo kako pronaći glumice. Kad je Waad došla na jednu od audicija koje smo organizirali u Rijadu, odmah sam znala da izgledom odgovara ulozi i ima pravi stav. Nijedna od djevojaka koje smo vidjeli prije nje nije imala dovoljno duha, bile su ili previše nježne ili nedovoljno vragolaste. I tad se odjednom pojavila Waad, sa slušalicama na glavi, u trapericama i s tetovažama na rukama. Također sam tražila djevojku ugodnog glasa koja će moći pjevati s majkom i naučiti napamet i otpjevati napjeve iz Kurana, stoga je bilo važno da ima i dobar glas, a Waad ima jako lijep i zvonki glas. Gledala sam mnogo televizijskih serija u kojima se pojavljuje glumica Reem Abdullah, pa mi se uvijek činilo da bi ona bila dobar izbor za ulogu majke. Ona se sjajno prilagodila glumi na filmu i mislim da je ostvarila snažnu izvedbu.
Kakvo je bilo iskustvo režirati film u Rijadu, s obzirom da ste žena?
Bilo je izazovno, ali mi je u isto vrijeme pružalo i veliko zadovoljstvo. Svaki korak je bio težak, bila je to prava avantura. Ponekad sam se morala skrivati u produkcijskom kombiju, u nekim konzervativnijim sredinama gdje ljudi ne bi odobravali da redateljica dolazi u kontakt s muškarcima na setu. Nekoliko sam puta pokušavala režirati iz kombija, putem voki-tokija, no to je bilo vrlo nepraktično i na kraju bih uvijek odustala i izašla osobno dati upute. U nekoliko navrata su ljudi izražavali nezadovoljstvo time što radimo, ali ništa što bi nas previše omelo. Dobili smo sve potrebne dozvole i odobrenja tako da je uvijek sve prošlo relativno glatko.
Kako vas doživljavaju u Saudijskoj Arabiji i arapskom svijetu? Smatraju li vas iznimkom, nepoželjnom, ili pak predvodnicom?
Pretpostavljam da su mišljenja o meni podijeljena, jer neki smatraju kontroverznom ideju da žene snimaju filmove ili rade u medijima. No, nikad mi nije namjera ikoga uvrijediti. Nisam pristalica izazivanja problema tek toliko da nešto kažem, no smatram da bismo trebali pokušati uklopiti neizbježne promjene u našu kulturu i modernizirati je na razuman način. Naravno da su prijetnje smrću i slične stvari zastrašujuće, ali ne smijemo dopustiti ekstremistima da utječu na to što radimo i trud koji ulažemo u razvoj naše zemlje.
Nadam se da sam snimila film koji je blizak životima saudijskih žena te da će ih inspirirati i osnažiti za suočavanje s veoma kompleksnim društvenim i političkim preprekama koje ih okružuju. Iako je teško poništiti duboko ukorijenjene tradicije koje ženama uskraćuju dostojanstven život, posebice jer su usko vezane uz religiju, to je cilj kojem vrijedi težiti.
Kakva je trenutno situacija u Saudijskoj Arabiji za žene koje imaju kreativne ili umjetničke ambicije?
Jako sam impresionirana svim mladim ženama u Saudijskoj Arabiji koje danas susrećem i znam da, za razliku od mene, odrastaju u drugačijem vremenu koje nudi puno više mogućnosti. Stoga želim sudjelovati u stvaranju okuženja u kojem će se i njihovi glasovi čuti i pomoći im ispričati svoje priče cijelom svijetu. Ženama je tako teško biti ono što jesu. Ako njihovo ponašanje izlazi iz prihvatljivih okvira, smatra ih se „kontroverznima“, svugdje u svijetu, a pogotovo u tako konzervativnom društvu punom ograničenja kao što je Saudijska Arabija. Od žena se uvijek očekuje da se ponašaju na propisani način i etiketira ih se i stigmatizira ako se odmaknu od toga. Nadam se da će moji filmovi pomoći nekima od njih da smognu hrabrost i progovore o temama koje su im važne.