Piše: Hrabren Dobrotić, komparatist i prof. hrvatskog jezika i književnosti
Objavljeno 17. 11. 2025.
Međunarodni filmski festival u Sundanceu poznat je po pozamašnom broju coming-of-age drama koje su osvojile njegovu najprestižniju nagradu: Veliku nagradu žirija u dramskoj kategoriji, počevši s prvim filmom koji je u toj kategoriji nagrađen, Dovoljno stare (Old Enough, 1984., režija: Marisa Silver) pa do recentnijih vrhunskih ostvarenja kao što su Zimska kost (Winter’s Bone, 2010., režija: Debra Granik), Ja i Jura i umiruća cura (Me and Earl and the Dying Girl, 2015., režija: Alfonso Gomez-Rajon) te dobitnik Oscara CODA (2021., režija: Siân Heder) i mnogi drugi. S druge strane, kinematografija Velike Britanije ima odužu povijest bavljenja socijalnom tematikom već od dokumentaraca iz 1930-ih, zatim kitchen sink drame 1950. do razvoja socijalnog realizma i filma bunta kod redatelja kao što su Ken Loach i Mike Leigh.
Kao nasljeđe ovih dvaju trendova pojavljuje se dugometražni prvijenac redateljice Charlotte Regan Buntovnica, socijalna coming-of-age drama o djevojčici koja u londonskom predgrađu živi sama dok se ne pojavi njezin otuđeni otac koji je nju i njezinu nedavno preminulu majku godinama ranije napustio. Unatoč prilično mračnoj i svakako ozbiljnoj temi nošenja s gubitkom roditelja, film je izbjegao pesimističnu kitchen sink stilistiku te živopisnim likovima i vedrim tonovima boje, glazbe i atmosfere stvara razigranu „dramediju“ (dramu i komediju u jednom) s jasnim autorskim potpisom.
Protagonistica filma je dvanaestogodišnja Georgie čija sudbina napuštenog djeteta u ne posve sigurnom predgrađu otvara pregršt zahtjevnih psiholoških tema koje ona sama vješto izbjegava svojim vedrim, razigranim, inteligentnim, iako očekivano nestabilnim karakterom (film nije lišen kriminala i nasilja), čineći sa svojim najboljim prijateljem Alijem i ocem-povratnikom Jasonom trokutnu okosnicu filma, dok su sporedni likovi uglavnom u funkciji metakomentara poput kora grčke tragedije, unose comic relief momente te razbijaju klasičnu naraciju svojim povremenim začudnim formalnim zaokretima.
Regan prikazuje dječje suočavanje s traumom i gubitkom kroz prizmu magijskog realizma (pauci koji komuniciraju stripovskim oblačićima) i terapeutske uloge sanjarenja u vidu tornja od otpadnog metala koji je Georgie izgradila u svojoj tamnoj sobi, u koju se povlači prisjećajući se svoje majke u emotivnijim scenama u nižem ključu, koje uvijek ostavljaju tračak nade i svjetlosti na licu protagonistice.
U obratu koji se događa dolaskom oca, primjećujemo da je on još uvijek vrlo mlad i uskoro će nam otkriti da je tridesetogodišnjak, što gotovo da stvara dvostruku coming-of-age strukturu kroz čije će rituale prijelaza odrastanja morati proplivati oba lika – buntovna kćer i ponekad još infantilni otac – balansirajući između vlastitih dramskih sukoba i relativno jednostavnog prihvaćanja obiteljskog razdora. Osnovni zaplet preostaje u dinamici prihvaćanja i odbijanja Georgie da stvori funkcionalan odnos s ocem koji se ponaša kao povremeno neprilagođeni dečko iz susjedstva, ali uz neupitno dobre namjere.
U kontekstu filmske edukacije, Buntovnica će ponuditi zahvalan uvod u tematiku britanske socijalne drame, najprije kroz glas i pogled djevojčice koja ostaje siroče, ali ne gleda svijet pesimističnim naočalama, nego u povremeno jednoličan život radničke klase unosi djetinju radost i igru. Drugi pogled koji film nudi jest onaj pripovjedača koji će ključna narativna čvorišta začiniti zanimljivom i začudnom redateljskom igrom filmskim postupcima, kao što su lažni dokumentarac, ekspresivna montaža, oscilacije u ritmu uz neizbježnu dozu crnog humora.