mix-award

Film mi pomaže razumjeti život, a život razvijati filmsku priču - razgovor s redateljicom filma Carlom Simón

Film o odrastanju Ljeto 1993. ( Estiu 1993.), prvi je dugometražni film Carle Simón, katalonske redateljice temeljen na njezinim osobnim iskustvima iz djetinjstva. Film donosi priču o usvajanju šestogodišnje djevojčice od strane njezinog ujaka i tete nakon gubitka majke od upale pluća povezane s AIDS-om. Iako je smrt centralna tema priče, film odbacuje tugu u korist slavlja pozitivnih emocija, pastoralnih atmosfera, igre i ljubavi. Istovremeno film Carle Simón nije ružičast niti melodramatičan prikaz stvarnosti, već jasno otkriva Fridinu tešku prilagodbu i prihvaćanje života u novoj proširenoj obitelji.

Film je osvojio nagradu za najbolji prvijenac i Kristalnog medvjeda na Berlinaleu 2017., gdje se natjecao u kategoriji Generation. Kao i mnogi naslovi u ovoj kategoriji, Ljeto 1993. obraća se i djeci i odraslima, majstorski spajajući pogled šestogodišnje djevojčice s kompleksnošću problema, stvarajući bogato i teksturirano iskustvo: dok suosjećamo s tugom mlade protagonistkinje, povezujemo se s toplim, pastoralnim pejzažom filma kao da je riječ o osobnim uspomenama. Specifičnost mjesta, vremena (razigrana bezbrižnost ranih ’90-ih, majstorski rekreirana kroz kostimografiju i scenografiju) i jezika (dijalog je u potpunosti na katalonskom jeziku) rezultira uranjenjem u nostalgično gledateljsko iskustvo.

U nastavku donosimo razgovor s redateljicom filma, objavljen na portalu Cléo-A Journal of Film and Feminism.

Zašto ste odlučili ispričati ovu priču?

Studirala sam u Londonu i prvi kratkometražni film snimila sam nakon smrti svog djeda. Ubrzo nakon, shvatila sam da je suočavanje sa smrću iz perspektive djeteta nešto što želim nastaviti istraživati. Čak i prije snimanja kratkog filma, pokušavala sam napisati priču o svojoj majci, koja je umrla kada sam imala šest godina, ali bilo je vrlo teško shvatiti kroz što je sve prolazila, jer nisam bila uz nju u tom trenutku. To je ujedno razlog zašto sam filmom Ljeto 1993. htjela govoriti o vlastitom iskustvu i o trenucima koji su uslijedili nakon njezine smrti.

Priča počinje na početku ljeta, kao i većina priča o odrastanju. Jesu li se događaji odvijali tijekom ljeta i u vašem životu? Možemo li Ljeto 1993. definirati kao auto-fikciju?

Moje ljeto 1993. nije imalo veze s onim u filmu. Moja je majka umrla u ožujku, dok sam ja završavala školsku godinu u Barceloni. Te sam se jeseni preselila na novo mjesto, živjela sam s bakom i djedom, tako da nisam odmah krenula živjeti s novom obitelji. Bilo je ključno pronaći pravi vremenski okvir za film. Neprestano sam se osvrtala na svoje uspomene, ispitivala sam druge o uspomenama na moju majku…

Svijet djece ispunjen je magijom. Djeca nerijetko sami sebi pričaju priče kako bi bolje razumjeli svijet oko sebe. Je li vaš pristup filmskoj priči bio vjeran vašim sjećanjima?

Do trenutka kada sam krenula raditi na scenariju, pogledala sam mnoge filmove o djeci koja su se suočavala sa smrću bliske osobe ili s nekom vrstom odlaska ili napuštanja koji je kasnije rezultirao povratkom. Meni se to nije dogodilo – nikada nisam ponovno vidjela ili susrela svoju majku, iako sam se kao dijete tome nadala. Važno mi je bilo izraziti taj osjećaj: Frida možda ima svoje fantazije, ali također shvaća da se na kraju one neće ostvariti – ona nikada više neće vidjeti svoju mamu.

Postoji scena na početku filma u kojoj Frida i njena mlađa sestra prisustvuju recitalu gdje djeca izvode koreografiju s glavama omotanim u gigantske maske od papira. Scena je nadrealna, smiješna i fascinantna.

Taj recital je dio tradicije u svim katalonskim selima (poznat i kao “Gegants i cabuts”). Volim prikazivati folklor, jer kad ga promatrate iz perspektive stranca, uvijek djeluje pomalo začudno, ali za ljude u Kataloniji, to je najnormalnija stvar. Također, bilo mi je važno dočarati identitet sela.

U jednoj sceni Frida je dotjerana dok se igra sa svojom “novom” mlađom sestrom i glumi sofisticiranu ženu. Kako ste uspjeli prikazati način na koji Frida percipira svijet, zadržavajući empatičan pogled ?

Djeca su u središtu svega. Kao redatelj, morate provesti puno vremena brinući o brojnim detaljima, o kameri, o načinu snimanja koji ne smije ometati glumačku izvedbu. Film predstavlja moje djetinjstvo uz koje me vežu poprilično jasne slike, no želja mi je bila i rekreirati ih onako kako se pojavljuju u mom umu zadržavajući prirodnost glumaca, posebno djece.

Film se također dotiče teme majčinstva i očinstva. Može li se reći da je film Ljeto 1993. posvećen vašoj posvojiteljskoj majci?

Film je posvećen mojoj biološkoj majci, no dok sam pisala scenarij, shvatila sam kako su se moji novi roditelji morali osjećati i koliko je njihova uloga i pozicija bila zahtjevna. Frida je izgubila majku, a oca je izgubila prije toliko dugo da se čak ni ne sjeća tog trenutka. Figura koja joj je zaista bila potrebna u životu upravo je ona majčinska. Zato je odnos između nje i Marge (ujne, koja preuzima ulogu posvojiteljske majke) puno više razvijen nego onaj s ujakom, novim ocem. Majka je ta koja brine o svemu, jer smatram da su žene puno snažnije od muškaraca kada je riječ o tuzi i suočavanju sa smrću.

Uz novu obitelj Frida također mora naučiti dijeliti stvari…

Apsolutno. To je bio veliki preokret za mene, prijelaz iz statusa kćeri jedinice i prihvaćanje nove sestre. Zaista se divim filmovima koji djeluju iskreno, gdje gledatelj može osjetiti da redatelj priča priču iznutra, koju ima snažnu potrebu ispričati. Uz snimanje filmova, podučavam film te svake godine s djecom radimo kratki film; dijeljenje tog kreativnog procesa također je vrlo važan dio mog života. Za mene je film toliko intenzivno iskustvo da mi zaista pomaže razumjeti život, a sam život mi pomaže razvijati filmsku priču.

Za kraj, osvrnimo se na proces odabira glumaca, jer su dvije djevojčice koje igraju Fridu i njenu sestru Annu doista izvanredne. Kako ste se povezali s djecom?
O tome sam mnogo razmišljala. Kada se kao dijete osjećate ranjivo i krhko, odjednom krenete razvijati snažnu empatiju prema mlađoj djeci. Uvijek sam puno radila s djecom: na ljetnoj školi u svom selu kad sam bila mlađa, a kasnije u nevladinim organizacijama u Barceloni. Na kraju sam počela podučavati film. Ne mogu zamisliti svoj život bez povezanosti s djecom – to mi zaista omogućuje da naučim mnogo o životu.